Sjedni, dobar!

Treći dugometražni igrani film scenarista i redatelja Ivana-Gorana Viteza, autora Zlatnim arenama za najbolju kostimografiju i montažu nagrađena satiričnog horor-trilera Šuma summarum i satirične komedije temeljene na apsurdu i burleski Narodni heroj Ljiljan Vidić, kakvoćom se smješta po sredini između tih dvaju naslova, jer je superioran Ljiljanu Vidiću, drugom najgledanijem hrvatskom filmu u 21. stoljeću, ali inferioran autorovu dugometražnom prvijencu. U Šumi summarum Vitez je nastavio elaborirati najvažnije i najprepoznatljivije osobine svog autorskog rukopisa, jasno naznačene u njegovim ranijim kratkometražnim ostvarenjima, nesuđenom diplomskom filmu Pomor tuljana (koji je od strane Akademije dramske umjetnosti ocijenjen moralno problematičnim i neprihvatljivim), u kojem je tematizirao iracionalnu sklonost nasilju u hrvatskom društvu druge polovine 90-ih, kao i u vrlo provokativnoj Posljednjoj pričesti. U svim svojim dosadašnjim igranim filmovima, pa tako i u recentnoj Dopunskoj nastavi, Vitez se profilirao kao autor koji se bavi aktualnim, intrigantnim i izazovnim temama, kao filmaš jasne i uglavnom zaokružene vizije nesklon kompromisima, kao siguran i povremeno nadahnut sklon apsurdu, crnom humoru i groteski, kadikad i tendencioznom pretjerivanju s asocijacijama na montipajtonovski humor, te kao autor koji tendira spajanju žanrova.

Konkretna akcija izostaje jer se sve odigra nakon što se pogase svjetla

Kao središnje tematske preokupacije u dosadašnjem radu Ivana-Gorana Viteza, i onom televizijskom, u popularnim humorističnim serijalima Bitange i princeze i Zakon!, nametnuli su se kontrasti i sukobi senzibilnog i agresivnog, urbanog i ruralnog te primitivnog i civiliziranog, podjednako u pojedinim osobama kao i u njihovim okruženjima i širim zajednicama. Kako naglašava u intervjuima, Vitez želi obrađivati aktualne društvene teme i patološko naličje tuzemnog svagdana, biti maksimalno socijalno angažiran i nespreman na kalkulacije, a stvarnost mu nudi i previše štofa za izražavanje kroz različite umjetničke projekte. Dopunska nastava film je bez konkretnog protagonista, makar se isprva čini da bi to mogao biti policajac Ozren (Marko Cindrić), a dramski zaplet inicira formalni antagonist Vlado Mladinić (Milivoj Beader), razvedeni otac devetogodišnje djevojčice Ane (Frida Jakšić) koji na kćerin rođendan u školu stigne s darom za nju, ali i s puškom u rukama. Mladinić se prije godinu dana razveo od supruge Ide (Marina Kostelac), ona mu ne da viđati kćer, on je pun bijesa koji izražava i kao hejter i trol na internetu, da bi naposljetku pun gorčine zauzeo kćerin razred s učiteljicom (Anita Matić Delić) i blokirao školu. Kad priča o Mladinićevu činu dospije u medije, oko svega će se angažirati i gradonačelnik (Željko Königsknecht), a sve se odigrava deset dana prije novih lokalnih izbora, na kojima je glavni gradonačelnikov protukandidat (Vili Matula) ujedno Idin brat.

Kad u priču uđu gradonačelnik s najbližim suradnicima, plahim i prijetvornim savjetnikom (Janko Popović Volarić u za njega netipičnoj ulozi) te načelnikom policije (Darko Janeš), te kad se pojave mediji, među kojima su i HRT i internetski portal ambicioznog i bezobzirnog Gorana Varge (Filip Eldan), film dominantno postaje politička i medijska satira, a inicijalni triler do završnice pada u drugi plan. Vitez pritom nikoga ne štedi, ni gradonačelnika i posve beskarakterne klimoglavce oko njega, ni državne medije ni internetske portale, koji su od prenositelja vijesti u borbi za klikove postali njihovi kreatori, ali ni tzv. „obične male ljude“ koji pred školom komentiraju zbivanja, često izražavajući rasističke i ine stereotipe i predrasude. Gradonačelnik je prijetvoran i beskrupulozan, pa će u jednom trenutku, da bi osigurao pobjedu na izborima – što u filmu funkcionira nategnuto i neuvjerljivo – svjesno odlučiti žrtvovati dvadesetero djece, odnosno Mladinićevu kćer Anu i čitav njezin razred s učiteljicom, u svrhu čega će angažirati stanovitog Abida i skupinu njegovih besprizornih plaćenika. Spoj triler-drame i satire nije izveden osobito skladno ni elegantno, zbog čega inicijalna dramska tenzija postupno slabi i rasplinjava se, a kad u završnici satira opet ustupi mjesto trileru garniranom akcijom, Mladinić kao inicijalni antagonist postat će protagonist, a kao važan lik ispostavit će se školski domar (Zlatko Burić Kićo), kojega je izvorno trebao tumačiti pokojni Ivo Gregurević.

Potpisanom kritičaru pri prvom je gledanju filma bila problematična akcijska završnica, u kojoj, ipak, konkretna akcija izostaje jer se sve odigra nakon što se pogase svjetla. Pri drugom gledanju to je postalo prihvatljivije, jer se može sagledati s jedne strane u kontekstu tendencioznog iznevjeravanja očekivanja gledatelja, čemu je Vitez i inače sklon, s druge eksploatiranja komičnog potencijala takva koncepta i s treće davanja prednosti likovima poput domara, koji se dotad činio sporednim i nevažnim. Sam lik domara vrlo je intrigantan, a zbog jasno naznačene povezanosti iz prošlosti s Abidom – pred kraj mu, dok se obračunava s njim, govori „ne djecu, Abide, rekao sam ti, nemoj djecu“ – zaslužio bi i posebnu priču.